piše: NIHAD ŽIGIĆ, nastavnik islamske vjeronauke

UTICAJ RELIGIJE NA IZGRADNJU POZITIVNIH NAVIKA KOD DJECE

(Predavanje za roditelje na roditeljskom sastanku)

Đurđevik, novembar 2006. godine

 

Religija-dobar put ka formiranju zdrave ličnosti

Nema zdrave zajednice bez slobodnog i zdravog pojedinca. Ne treba gušiti individualitet, posebno zato što je svaka individua, slobodna i odgovorna, prvo Bogu, a zatim i ljudima za svoje postupke. Formiranje religiozne ličnosti počiva na prihvatanju Božje opstojnosti, i samo prisjećanje na Boga može ju učvrstiti. 
Prisjećati se Boga znači djelovati u okviru napora za održanje ravnoteže, jer svako skretanje podrazumjeva poremećaj uravnoteženosti. Učenje relijije sadrži u sebi sva polja ljudske aktivnosti, kako duhovne, tako i materijalne, pojedinačne i društvene, odgojne i kulturne. Izvanrednost religije leži u nadahnutom obrascu za cjelokupan život, svaku aktivnost, bez obzira na koju sferu života se odnosila: ekonomska transakcija, diplomatska djelatnost, naučni eksperiment.

Dalje, vrlo važna odlika religije jeste ta što on ističe prevenciju. Jer je lakše spriječiti nego liječiti. Preventivnim djelovanjem postepeno se eliminišu sva potencijalna loša stremljenja kod čovjeka, ali i zajednice. U smislu prevencije za uspješno oblikovanje ličnosti možemo gledati potenciranje i preporučivanje porodice. To je osnovna ćelija od koje se sastoji društvo. Slika porodice je slika društva. Možemo reći da religije posmatrau porodicu kao društvo u malom. Porodica i dom prožeti islamom pružit će djetetu mogućnosti da se razvije u potpunosti. Ako je zdrava porodica, koja predstavlja nosioca odgoja i obrazovanja za svoje nove članove, velika je vjerovatnoća da će i djeca odgojena u okviru takve porodice biti zdrava.

Obaveze i prava kako roditelja prema djeci, tako i djece prema roditeljima su striktno određene. Roditelji su odgovorni za svoje potomke, dužni su da ih fizički štite, te da omoguće njihov duševni razvitak uz roditeljsku ljubav i pažnju. Kada djeca počnu da bivaju svjesna sebe, roditelji su dužni da ih upoznaju sa vjerom i da ih nauče njenimim osnovama, kako bi to bio temelj na kome će se ubuduće graditi stabilna ličnost. Tako su i djeca obavezna da poštuju svoje roditelje.

Ne samo zbog toga što su im dužni pomoći zbog toga što su roditelji pomogli njima dok su bili zavisni i nemoćni, već i zbog formiranja zdrave društvene atmosfere u kojem će stariji članovi biti poštovani i pomagani.

Bitna stvar u odgoju i formiranju stabilne ličnosti jeste dosljednost, odnosno konsekventnost, kako logička (konsekventnost u mišljenju) tako i praktična (konsekventnost u djelovanju). Dosljednost je osobina neodvojivo vezana za religiju. Ako se zna istina, mora se djelovati po njoj. Što se tiče ovog mog potenciranja dosljednosti u mišljenju i djelovanju, mogu se pozvati na Sokratov nauk da je vrlina u stvari znanje, jer znati znači tako i djelovati. 
Sokrat je imao na umu čovjeka kada je ovo izgovarao. Ne čovjeka rastrzanog i zanesenog raznoraznim svjetskim interesima i trivijalnošću, već samosvjesnog čovjeka dostojnog svog dara.

Dosljednost je osobina čovjeka koji će svoje znanje pretvoriti u svoje djelovanje, onako kako to musliman treba da čini. Ali Sokratu je nedostajala jedna stvar zbog koje je ovaj njegov nauk okarakterisan utopijskim. A to je savjest, temelj odgovornosti i morala. Jer samo znanje ne nudi ništa. Poznata krilatica: "znanje je moć" ne nosi prizvuk pozitivnosti sa sobom, iako je tačna. Znanju je potrebna savjest, odnosno na njoj zasnovan moral da bi se zatvorio krug etičkog djelovanja čovjeka. Bez vjere nema morala, jer bez vjere nema savjesti.
Ako znamo granice i poštujemo iste, lahko je uvidjeti šta je sloboda. Sloboda leži u granicama. Znati granice vlastitog ponašanja i djelovanja znači biti slobodan. Slobodni smo u djelovanju sve dok naše djelovanje ne ugrožava prava drugoga. Naša sloboda ide do sfere prava drugih. Ličnost je nužno slobodna u onom što vjeruje.

Samim upućivanjem čovjeka da čini ono što je dobro i zabranjivanjem onoga što je zlo vjera odgaja čovjeka. Vjera će ga ograditi od onoga što će mu štetiti, bilo po njegovo tijelo, bilo po njegovu dušu. Vjera zabranjuje svaku vrstu nasilja, osim u slučaju odbrane od napada, što će dodatno smanjiti razdor u porodici i negativan uticaj kućnog nasilja na odgoj djece.

Lijepo ponašanje i odnos zasnovan na međusobnoj ljubavi i poštovanju među supružnicima omogućava pozitivno okruženje za rast djeteta i njegov dalji odgoj. 

Onaj koji hoće u potpunosti uskladiti svoje ponašanje i djelovanje sa vjerom u njoj može naći uzore koje zaista treba da prati. Musliman u Muhammedu s.a.v.s. ima najbolji uzor. Pored zapovjedi Kur'ana, njegova praksa i govor je vodilja za svakog muslimana. On predstavlja najljepši primjer do kraja formirane muslimanske ličnosti. Njegove mnogobrojne lijepe osobine: bogobojaznost, iskrenost, blagost, darežljivost, upornost, smirenost, odgovornost, predstavljaju uzor kojeg pokušavaju slijediti svi muslimani.

 

Porodica kao faktor religijskog odgoja

Porodica je jedan od najvaznijih faktora u odgoju djece.Svojom organizacijom,strukturom, i dinamikom djeluje na odgoj djece snažnije od svih drugih faktora.
Njena uloga i u religijsko odgoju je odlučujuća.Od shvatanja ovog svijeta od strane roditelja i njihovog odnasa prema njemu,zavisi kako će odgajati svoju djecu.
Veliki broj razvijenih država stimulira obiteljski vjerski odgoj dajuči roditeljima razne benificije-finansijske naknade za božić,Uskrs,Bajram,plaćena odsustva za vjerske praznike itd.

Religijski odgoj u porodici je tradicijskog karaktera.U zadnje vrijeme neke vjerske institucije uključuju porodicu u realizaciju konkretnih vjerskih sadrzaja.

 

Osnovni smisao religijskog odgoja

Kroz ljudsku historiju religija je bila covjekova pokretacka snaga.Religija je doprinjela da se covjek uzdigne visoko na polju humanosti i samopozrtvovanja,ali je čovjek pod okriljem religije činio i ne shvatljiva zlodjela i destruktivnosti.
U ostvarenju toga cilja posebne se istice znacaj religije kao afirmacije vjecnih i stalnih vrijednosti.Ontologija temeljnih vrijednosti nalazi se u religiji .
Iz religije su proistekli i etika i moral,pa u njoj treba traziti izlaz iz destruktivnosti suvremenog drustva.
Religija propovijeda moral kao zakon koji potice od najviseg Bica, tj Boga- Allaha dž.š.
Moral ima ishodiste u religiji. U nekim razvijenim zemljama u nastavne sisteme na prvo mjesto stavljaju religijski odgoj.
Danas su skole, nazalost, suocene sa hronicnom konfuzijom i iracionalnog prenaglašavanja aktuelnih tendencija ideološkog, politickog, rasnog, vjerskog i nacionalnog fanatizma.
Religija prihvata sve ljude i ne pravi razliku između siromašnih i bogatih, mladih i starih, zdravih i bolesnih,crnih i bijelih, ...

Religija ih prihvata kao cjelinu i zajednicu.
 

Nasuprot religiji, ideologija je ljude dijelila po rasnom , klasnom, nacionalnom i drugom osnovu.. Možda nisu u pravu oni sto zagovaraju gledište da je religija opijum za mase, da je zagovaraju i prakticiraju neuki i neobrazovani, kao religiozne ljude možemo nabrojati Seneka,Aristotel, Platon, Njutn, Ajnštajn i drugi..

Kako religija utiče na razvoj?

Religioznost ima pozitivan utjecaj na psihičko zdravlje i sazrijevanje adolescenata. Religioznost pozitivno utiče na sazrijavanje u adolescentnoj dobi, u tom smislu što doprinosi njegovoj ravnomjernosti, harmoničnosti, kanalisanju psihičke energije u pravcu prepoznavanja i učvrščivanja istinskog identiteta čime se stvaraju uslovi za formiranje cjelovite, integrisane, postojane, samosvjesne i dobro prilagodljive ličnosti.

Ona stvara prirodniji ambijent za odvijanje procesa psihosocijalnog sazrijevanja tokom adolescencije, omogućava brži i kvalitetniji proces socijalizacije, jača sklonost ka usvajanju društvenih normi i pravila ponašanja. Pruža precizne obrasce kako treba postupati u životnim situacijama koje mogu dovesti do neadekvatnog ili neodmjerenog emocionalnog reagovanja, neprimjerenog ponašanja i destabilizacije psihičkog stanja, da bi se spriječile trajne negativne posljedice na psihičko zdravlje.

Dr. Izet Pajević sa Univerzitetskog Kliničkog centra Tuzla je istraživao uticaj religije na formiranje karakternih osobina i ustanovio da kod visokoreligioznih ljudi u manjoj mjeri se javljaju faktori kao što su: unutrašnji konflikti, frustracije, strah, strepnja, psihička trauma, povreda samopoštovanja, , i negativna psihička energija se neutralizira na zdraviji i efikasniji način. Time se postiže adekvatnija procjena situacije u kojoj se objekat zadesi, racionalnije raspoređivanje i iskorištavanje psihičke energije, brža socijalizacija, veća otpornost na frustraciju, efiksnije prevazilaženje konfliktnih situacija, veće zadovoljstvo, izraženija težnja ka višim ciljevima.

Visokoreligiozni ljudi su manje anksiozni, manje depresivni, manje agresivni i u manjoj mjeri podložni devijantnim ponašajnim obrascima

 

ZAKLJUČAK

Postoje različita poimanja religije koja se temelje na pojavnosti različitih religija.
Sam pojam religije koji dolazi od lat.riječi relegere koja znači pažljivo održavati ili brižno se odnositi govori nam o savjesnom održavanju i pridržavnju obrednih propisa. Religija ili religijoznost pomaže ljudima, usmjerava ih na samo nadilaženje odnosno pokušava im objasnit da ljudski život nije samo raspon od rodjena do smrti. Vjera u sebe ukljucuje religiju i religioznost. Funkcija moralnog odgoja je izgrađivanje moralnih vrijednosti.Tu tvrdnju mozemo preinačiti i u religiju i religijski odgoj.

Svaka religija sadrži neku osnovnu moralnu odgojnu premisu. Za uspješan religijski odgoj potrebna je uspjesna komunikacija izmedju odgajanika i odgajatelja,zasnovana na medjusobnom povjernju. Religija prihvata sve ljude, zblizuje ih , svi su dio jedne zajednice,a roditelje možemo smatrati najboljim vjerskim odgajateljima ako posjeduju istinske vrijednosti. Moralna i etička načela najbolje mozemo spoznati kroz proces religijskog odgoja.

Predavanje za roditeljski sastanak

piše: Nihad Žigić

Poštovani i cijenjeni roditelji! Kada dođe novi roditeljski sastanak postavljam sam sebi pitanje; Šta poručiti roditeljima na sastanku da im bude korisno, a da ne bude već rečeno. Budući da se cjelokupno stanje u društvo odražava i na našu djecu, ovaj put pokušat ću nešto da vam kažem i poručim o jednoj temi za koju smatram da je od izuzetne važnosti ne samo za djecu, roditelje, nastavnike, već je bih rekao za cjelokupno društvo. Moja tema za ovaj roditeljski sastanak glasila bi: «KAKO ODGOJITI NENASILNO DIJETE » Istraživanja su pokazala da se nasilno i agresivno ponašanje uči u ranim godinama života. Roditelji, članovi porodice i svi drugi kojima je stalo, mogu dijete naučiti kako se nositi s osjećajima ljutnje bez upotrebe nasilja. Svi možemo poduzeti korake kojima će se smanjiti agresivno ponašanje. Ovi prijedlozi su osmišljeni upravo za vas roditelje, kako bi pridonijeli prevenciji i smanjenju nasilja. Roditelji imaju važnu ulogu u smanjivanju nasilja, upravo odgajajući svoju djecu u sigurnim domovima, s puno ljubavi. Slijede prijedlozi koji bi vam u ostvarivanju te uloge mogli pomoći. Iako ih možda nećete moći ostvariti u cijelosti, ako date sve od sebe, sigurno ćete djelovati na promjene u djetetovom ponašanju i životu. 1. Pružite djeci ljubav i pažnju Svakom djetetu je potreban blizak odnos s roditeljima pun ljubavi kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno te razvilo osjećaj povjerenja. Bez čvrstog oslonca na odraslu osobu, dijete može postati agresivno, tjeskobno i nesigurno.Manja je vjerojatnost da će se kod djeteta javiti poremećaj u ponašanju ili delinkvencija ako se roditelji posvete djetetu i puno njime bave, pogotovo u ranim godinama razvoja. Iskustvo je pokazalo da djeca prezauzetih roditelja pokazuju veće indije koje vode agresivnosti nego djeca onih roditelja koju uvijek nađu vrijem za svoje dijete. Nije lahko pokazivati ljubav djetetu cijelo vrijeme, a još je teže ako ste mlad, neiskusan ili samohrani roditelj. Nekad kad dođemo s posla najradije bi se odmorili, a naše dijete najradije bi se igralu, družili sa nama. Uložimo, ako je potrebno i dodatni napor da pružimo djetetu ljubav i tako traženu pažnju. Budite saburli! Pogledajte situaciju kroz djetetove oči. Dajte sve od sebe da na djetetovo ponašanje reagujete pozitivno. 2.Budite prisutni u djetetovom životu  Djeca ovise o roditeljskoj podršci, zaštiti i ohrabrenju kada uče razmišljati ''svojom glavom''. Bez pravilnog nadzora, djeca ne dobiju potrebnu sigurnost. Ono što je uistnu na današnji vakat važno jeste: • osigurajte da znate gdje su Vam djeca u svakom trenutku i tko su prijatelji s kojima se druže. Kad ne možete biti s djecom, povjerite ih nekome kome vjerujete. Nikada ne ostavljajte malu djecu samu kod kuće, pa makar na kratko vrijeme (djecu mlađu od 10 godina)  • ohrabrite školsku djecu za sudjelovanje u školskim aktivnostima kao što su dodatna-dopunska nastava, sport ili rekreacijske grupe.  • Naučite dijete kako se nositi s tuđim uvredama ili prijetnjama. Objasnite djeci kako takva ponašanja nisu prihvatljiva te ih ohrabrite da se ne druže s djecom koja se ponašaju na takav način.  3.Budite model prihvatljivog ponašanja svojoj djeci  Djeca uglavnom uče prema primjerima. Ponašanje, vrijednosti i stavovi roditelja i drugih odraslih imaju veliki utjecaj na djecu. Vrijednosti poštovanja, istine i ponosa u vašoj porodici mogu biti važni izvori snage za vašu djecu, pogotovo ako se susreću s negativnim pritiskom vršnjaka ili žive u nasilnom komšiluku. Većina djece ponekad reagira agresivno i može udariti drugu osobu. Upozorite dijete o mogućim opasnostima nasilnog ponašanja. Pohvalite djecu kad problem riješe konstruktivno bez nasilja. Djeca će vjerojatnije ponoviti pozitivna ponašanja ako ih primijetimo i kad su za njih nagrađena pohvalama i pažnjom. Djecu možete naučiti kako na nenasilne načine riješiti probleme tako da raspravite problem s njima, potaknete ih na razmišljanje o tome što se može dogoditi ako nasilno rješavaju problem te što ako problem riješe bez nasilja. Ovakav način zajedničkog ''glasnog razmišljanja'', pomoći će djeci da uoče kako nasilje nije koristan način za rješavanje problema. Roditelji ponekad ohrabruju agresivno ponašanja, a da nisu toga ni svjesni. Na primjer, neki roditelji smatraju da je za dječake dobro da se nauče tući. ( « ako te neko udari, udari i ti njeg ).Naučite dijete da je probleme bolje rješavati mirnim riječima, a ne šakama, prijetnjama ili oružjem. 4. Ne tucite djecu!  Udaranje, šamaranje i batine djeci pokazuju kako je u redu udarati druge kako bi se riješio problem i može ih potaknuti da kažnjavaju druge na isti način kako se njih kažnjava. Fizičko kažnjavanje sprečava određena ponašanja samo na kratko vrijeme. Čak se i na teško kažnjavanje djeca mogu naviknuti tako da kasnije nema nikakav utjecaj na njih. Batine s vremenom postaju nedjelotvorne. Evo nekih prijedloga kako postupiti kada nas zabrinjava djetetovo ponašanje: • Oduzmite određene povlastice – poput kratkotrajne zabrane igranja s drugom djecom ili gledanja TV-a  • Recite kako se osjećate kad se dijete tako ponaša  • Dajte djetetu ''time out'' – neka sjedi mirno i tiho, onoliko minuta koliko ima godina starosti (nije za jako malu djecu)  Djeca trebaju osjetiti da greške mogu i popraviti. Naučite ih kako da uče iz svojih grešaka. Pomozite im da shvate kako mogu izbjeći ponavljanje istih sukoba u budućnosti. Vrlo je važno da ih u tim trenucima ne osramotite i ponizite. Djeca se stalno trebaju osjećati voljeno i poštivano. Problem je ponašanje, a ne dijete! Zapamtite da su pohvala i pažnja najbolje nagrade. Budite dosljedni u pravilima i disciplini. Kad stvarate pravila, držite ih se. 5.Zaštitite djecu od gledanja previše nasilja u medijima Gledanje nasilja na televiziji, u filmovima i na video igricama može pridonijeti agresivnom ponašanju djece. Kao roditelj, možete kontrolirati količinu nasilja koju djeca vide u medijima. Evo nekih prijedloga: • ograničite gledanje televizije na 1-2 sata dnevno  • budite upoznati s tim koje programe Vaša djeca gledaju, koje filmove i kakve video igrice igraju  • razgovarajte s djecom o nasilju koje gledaju na televiziji, filmovima i video igricama, jer na taj način kod njih razvijate medijsku pismenost. Pomozite im da shvate kakve su ozbiljne posljedice nasilnog ponašanja  • razgovarajte s djecom o nenasilnim načinima rješavanja problema  I na kraju. Svi ovi prijedlozi i neke sugestije neće nam pomoći ako kod djece ne razvijemo osjećaj odgovornosti i vjeru u samog sebe. Uvijek iskoristimo pohvalu, prijedloge, primjere i sva druga raspoloživa sredstva da bismo naše dijete pravilno odgojilo. Budimo zajedno učesnici u odguju vaše i naše djece.

   Tema:       SAVREMENE METODE ODGOJA

Nihad Žigić, nastavnik islamske vjeronauke

savremeni izazov odgoju i obrazovanju

 

uvod

Ako, uistinu, analiziramo islamsko učenje onda ćemo biti fascinirani brigom islama za čovjeka od samog čina rođenja, pa čak i prije toga, kroz brigu da se pripreme svi uslovi za njegovo formiranje u majčinoj utrobi i normalan dolazak na životnu pozornicu. Ko god razmisli o tome, mora ostati zadivljen brigom islama o djetetu, njegovom rađanju, pravilnom usmjeravanju, ispravnom odgoju i prirodnom uzrastanju. Takođe, ako temeljito pratimo islamsko učenje, nećemo moći odgonetnuti kojoj fazi čovjekovog života islam daje više prostora. Ostat ćemo zatečeni zaključkom da islam svakoj životnoj fazi prilazi sa podjednakim žarom, toplinom i pažnjom i da čovjeka tretira u dobi kada je nemoćan i mali, onda kada je zreo i snažan, ali i onda kada ostari i iznemogne. Obzirom da islam sa krajnjom pažnjom i vanrednom brigom prilazi svakoj fazi našeg života, možemo zaključiti da nam, na taj način, islam želi odaslati signal da je, ustvari, jedini dostojan našeg predavanja i pokoravanja i da treba biti i ostati izvorom naših usmjerenja, očekivanja i nadanja. Ovo su samo neki kraći izvodi iz obimne riznice islamsko-pedagoške misli, a koji se tiču svakog muslimana željnog da odgoji i vaspita svoje dijete na najbolji način.

Iz naprijed izloženog, bez imalo sumnje ili dvosmislenosti, pokazuje se da islam svojom savršenom metodom, svojstvenim putem i jedinstvenim načinom ostvaruje vjersko i moralno uzdizanje djeteta, njegovo psihičko i intelektualno formiranje, tjelesni i društveni odgoj, što mu u budućnosti osigurava da bude čestit, uravnotežen i ispravan čovjek, dobar građanin, čvrstog vjerskog ubjeđenja i morala, koji izvršava svoje obaveze, preuzima odgovornosti, te na kraju postiže ostvarenje zacrtanih ciljeva. A cilj svih ciljeva je zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, Džennet kao nagrada i spas od džehennemske vatre.

Među važnim stvarima u kojima su skoro svi etičari, sociolozi, pedagozi i nastavnici složni, a koja mora biti briga islamske pedagogije, jeste da odgajatelj, bio nastavnik, otac, majka ili vjerski učitelj, uloži maksimalne napore i usmjeri svoje interesovanje ka odgovornom izvršavanju ove božanske metode u odgoju, a koju je objavio Uzvišeni Allah i čije je osnove i ogranke postavio islam, kako bi dijete raslo u pravoj vjeri i bogobojaznosti, te se uzdizalo u vrlinama i moralu. Ono će se među svijetom pokazivati u najboljem svjetlu u kakvom se može pokazivati čovjek kao mentalno zreo, savršeno moralan, uravnoteženog vladanja, dobroćudnog ponašanja, lijepog načina života i plemenitog društva.

Ako islam zamislimo kao veliku bašču u kojoj rastu raznovrsne voćke, onda odgojno-obrazovno stablo treba biti najrodnije. Sjemenka ikre (čitaj i uči) prva je zasijana u toj bašči. Ona je označila vrijeme i prostor jednoj kulturi i odredila joj sadržaj i pravac. Stoga je potrebno ukazati na važnost tog sjemenitog stabla i pokušati sa svježim idejama zaliti njegove korijene. To treba učiniti zato što mi vjerujemo da je u odgoju i obrazovanju naš spas. Također, znamo da znanje može pokrenuti planine i da sile ovog svijeta, bilo da su ljudske ili one druge, ne mogu znanje nadvladati. Odgoj i obrazovanje zahtijevaju poseban talenat i trud. Zato shvatamo da je nauka o odgoju i obrazovanju više od pukog statističkog nabrajanja grana znanosti i vrsta literature.  

Islamska pedagogija koja se bavi osnovnim pedagoškim kategorijama mora otkloniti jednu dilemu i pomoći da obrazovanje i vaspitanje budu pravilno osmišljeni i usmjereni:  da li u porodici, u školi i procesima učenja samo podučavati i obrazovati čovjeka, ili ga istovremeno i odgajati, probuđujući ono plemenito u njegovoj naravi. Ovo su pitanja koja su postavljale sve svjetske religije i kulture, pokušavajući da na njih daju adekvatne odgovore. Školovanje i obrazovanje je, makar posljednja dva stoljeća, postalo, uglavnom, dostupno svima. Velika blagodat za čovječanstvo bi bila da to obrazovanje nije istrgnuto od odgoja. Postojeći koncept masovnog obrazovanja zanemaruje odgoj učenika kao pojedinca. Školovanje je prestalo biti i odgajanje, a kobne posljedice su evidentne i neizbježne. Ovome ne treba mnogo dokaza. Primjera radi, plinske komore holokausta napravili su vrhunski intelektualci, ali, nažalost, neodgojeni i nemoralni akademici!

Savremeno obrazovanje i stereotipne generacije kadrova iz kojih je izlučena komponenta odgoja ne stide se pred prirodom i njenim ljepotama kojim ju je Gospodar svjetova okitio, već su spremni da svoje prohtjeve i strasti zadovoljavaju divljajući, rušeći i gazeći sve oko sebe, ne prezajući od bilo čega, misleći da su oni „moćni gospodari“. Obrazovanje bez odgoja teži da se pretvori u rušilačku snagu nad prirodom i ljudskim društvom. Odgoj bez obrazovanja vodi zaostalosti, sektaštvu i siromaštvu. Nekoliko desetina velikih svjetskih gradova spaljeno je rukama obrazovanih, ali neodgojenih ljudi u ratovima 20. stoljeća, i na Istoku i Zapadu. Dželaluddin Rumi  je govorio da obrazovanom, ali neodgojenom čovjeku um služi kao svijeća lopovu u vrijeme dok krade. 

Ova dva važna procesa: odgajanje i obrazovanje, čovjek ne stiče jednom za svagda, kao što stekne stalne nakon mliječnih zuba. To su dugotrajni životni procesi s određenim kontinuitetom kojima se stalno treba vraćati i nad njima bdjeti. Odgoj i vaspitanje su poput ptice koja, da bi se održala u zraku, neprestano razmahuje sa oba svoja krila. Stoga, potpuno izučavanje islamske pedagogije podrazumijeva sagledavanje vaspitanja i obrazovanja u kontekstu istorijskog saznanja o čovjeku i društvu. Zato imamo potrebu za stalnim vraćanjem izvornom učenju islama, razvoju islamsko-pedagoške misli i onih mislilaca i praktičara koje je iznjedrila ova kultura, a koji su ostavili trajni trag i poklonili dragocjeni dar čovječanstvu.

Cilj ovog rada je, između ostalog, da osvijetli nekadašnju ulogu pedagoške misli u islamskom svijetu, te ukaže na doprinos te misli ukupnim dostignućima na polju vaspitanja i obrazovanja u današnjem svijetu. Istovremeno, kroz naš skromni doprinos upoznavanju islamsko-pedagoške misli mi nemamo ambicije odgovoriti na sva pitanja vezana za vaspitanje i obrazovanje, niti nam je namjera da sa našim stavovima zaokružimo analize i istraživanja ove aktuelne teme. Željeli smo, prije svega, otkloniti krupni pedagoški nedostatak, a koji se ogleda u nepostojanju pedagoških izvora pisanih od strane naših autora iz kojih se može pratiti pedagoška misao na širokom prostoru na kojem je nastao i širio se islam. U poređenju sa zapadno-evropskom i američkom, pa i ruskom pedagoškom mišlju, učešće istočnjačkih, posebno islamskih pedagoga i njihovog doprinosa svjetskog pedagogiji, gotovo je zanemarljiv. Sličnu sudbinu je doživjela i pedagogija Indije, Kine i Japana, o kojoj gotovo da ništa ne znamo.   

Zato smatramo da je predmetna tema društveno opravdana, posebno kada je na pomolu novo standardizovano ustrojstvo vaspitno-obrazovnog sistema u svijetu, pa i kod nas, te kada se oblikuje svjetsko globalno društvo u kojem i muslimani trebaju dati svoj doprinos, posebno u sferi vaspitanja i obrazovanja. Istovremeno, rad koji je pred vama će, ako Bog da, pobuditi interesovanje pedagoške javnosti, teoretičara i praktičara, islamista i onih koji to nisu, da daju svoje priloge za stvaranje potpune islamske pedagogije. Time bi bila ispravljena nepravda i prema islamu i islamskoj pedagogiji, a čovječanstvu ponuđeni primjeri vaspitanja i obrazovanja koje je uspostavio Najveći Odgajatelj Allah dž.š., a praktično ih primijenio Allahov Poslanik Muhammed a.s. „Ugradnjom islamske pedagogije i njenih shvatanja u opšti obrazovni sistem mi bi ponudili i nastavniku, i učeniku, i vaspitaču i vaspitaniku cjelovitu inetrpretaciju islamskog učenja koje ubuhvata sve aspekte ljudskog života: i duhovne, i tjelesne, i lične i društvene, te koje pravi ravnotežu između pojedinca i zajednice.“ 

 

savremene metode i oblici poučavanja

Izbor metoda i oblika rada u nastavi bitno je pitanje suvremenog nastavnika. Za razliku od onih tradicionalnih metoda u kojima je učitelj, više – manje, prenositelj znanja, a učenici pasivni slušači i primatelji tih znanja, suvremene nastavne metode omogućuju aktivno uključivanje učenika u nastavu, čime do izražaja dolazi njihovo stvaralaštvo, u čemu je zapravo i cilj suvremene nastave.

Metode aktivnog podučavanja su:

1. dijaloška,
2. istraživačka,
3. učenje putem rješavanja problema,
4. simuliranje,
5. igra.

• Dijaloška metoda ima orijentacijski i motivacijski karakter. Ona omogućava da se učenici uvedu u program (bilo da program sastavlja nastavnik - programer, da se dobije gotov program, ili ga sastavljaju sami učenici), da naprave plan rada i da se motiviraju za predstojeću aktivnost polazeći od značaja njenog izvršenja, odnosno cilja koji treba ostvariti.

• Istraživačka metoda podrazumijeva samostalno traganje za činjenicama, pronalaženje relevantnih veza i odnosa među danim podacima, prestrukturiranje podataka, redefiniciju i samostalno dolaženje do novih (neočekivanih) rezultata.

• Učenje putem rješavanja problema - problemsko učenje omogućava visoku razinu kreativnosti učenika. Ovo je najviši domet i oblik učenja.

• Metoda igre se često primjenjuje u nastavi. Do izražaja dolazi učenička inteligencija, upornost i želja za pobjedom, takmičenje.

Neke metode "aktivnog" učenja:

1. metoda kreativnog pisanja (umne mape, tekst ...)
2. foto-govor (analiza oblika i boja, izražavanje dojmova,analiza sadržaja,tko sam ja od učenika na slici, što radim...),
3. meditativni oblici (fantazijska putovanja, zamišljanje tekstova, meditativni ples)
4. igra i igra po ulogama, bibliodrama (improvizacijske igre, pantomima, živa slika, kazalište)
5. projektno učenje putem istraživanja (npr. običaja - interview, internetom, enciklopedijama)
6. predodžba i imaginacija (Stavi se u poziciju...? Kako bi priča mogla teći dalje?; Koje se slike pojavljuju u mašti pri slušanju ove glazbe, čitanju ove pjesme?
7. promjena mjesta učenja npr. ekskurzija, posjet (u tri faze: faza pripreme, provedbe i vrednovanja)
8. kreativan rad - kolaž, glina, šibice za izradu imena, slova...

 

AKTIVNO UČENJE

Danas postoji više tumačenja pojma aktivno učenje.
Aktivno učenje je učenje pri kojem učenik misli o onome što radi. (Bonwell&Eison, 1991.).
Aktivno učenje je sve što učenik radi na satu povezano s gradivom, osim slušanja, gledanja i zapisivanja (Felder&Brent, 2009.).

ZAŠTO ORGANIZIRATI AKTIVNO UČENJE U RAZREDU? (1)

Podatci navedeni u članku koji govore o dobrobitima i koristima aktivnog učenja dobiveni su isključivo praktičnim istraživanjima u stvarnom nastavnom procesu. Uspoređena su postignuća učenika tradicionalnog nastavnog procesa u kojem dominira poučavanje nastavnika s postignućima učenika u nastavi baziranoj na aktiviranju učenika. Istraživanjem je dokazano da pozornost učenika počinje slabjeti svakih 10-20 minuta.

Uključivanje aktivnog učenja jednom ili dva puta tijekom nastavnog sata povećava uključenost učenika u učenje. Isto tako:

- omogućuje memoriranje bitnog, pojašnjava koncepte i razvija vještine
- daje češću povratnu informaciju učenicima o njihovu napretku tijekom učenja
- izlazi u susret različitim stilovima učenja u učenika
- omogućuje učenicima da misle i progovaraju o sadržaju koji uče
- omogućuje vježbanje bitnih vještina za učenje, npr. suradnju u učenju kroz rad u paru ili grupi
- povećava samopouzdanje učenika kroz razgovor s drugim učenicima
- stvara osjećaj zajedništva u razredu kroz povećanu interakciju učenik-učenik i učitelj-učenik
- nastavniku daje direktnu povratnu informaciju o stupnju usvojenosti, razumijevanja ili nerazumijevanja i pogrešnim koncepcijama koje treba ispraviti.

Organizacija sata aktivnog učenja svakako zahtijeva povećani i dodatni angažman učitelja te dodatni radni materijal. Informiranje o tehnikama aktiviranja učenika pomaže.Metodā i postupaka ima bezbroj, preporuča se koristiti nekoliko tehnika da se izbjegne zbunjivanje i nesnalaženje učenika u mnogobrojnim metodama rada. Korištenje nekoliko njih pomoći će im da se u njima usavrše. Ja koristim nekoliko metoda:

1. METODA "THINK–PAIR–SHARE" ili "MISLI – SPARI – PODIJELI" koja od učenika zahtijeva da razmisle o odgovorima na zadana pitanja, dogovore ih u paru s izabranim kolegom. Pri podjeli rješenja imaju mogućnost saslušati drugoga, čuti mišljenje, debatirati oko rješenja, ispraviti pogrešne koncepcije ili saznati točan odgovor. U slučaju neslaganja svaki član para mora argumentirati svoje rješenje ili mišljenje. Na kraju izrađuju zajedničku listu odgovora.

2. METODA "ŠTO JE BILO PITANJE?" traži od učenika da tijekom sata ili na kraju sata formiraju pitanje na navedeni odgovor na ploči. Pritom se moraju koristiti informacijama do kojih su došli na satu. Učeničko pitanje pokazuje koliko barataju činjenicama, koliko razumiju ili ne razumiju pojedini pojam, pa se otvara mogućnost pojašnjenja direktno na satu. Ova metoda traži od učenika ne samo mišljenje i zaključivanje te više misaone procese, već i jezično izražavanje, te artikulaciju misli i zaključaka. Ako je kombiniramo s prethodnom metodom, osigurava memoriranje, stjecanje vještina i jasnoću gradiva.    

 Andreja Sweeney, prof.

 

 

ZAŠTO ORGANIZIRATI AKTIVNO UČENJE U RAZREDU? (2)

Današnjoj se školi zamjeraju mnogi nedostatci. Jedan od njih definitivno je krucijalna međusobna nepovezanost nastavnih sadržaja različitih predmeta, ali i nedovoljna povezanost školskih sadržaja sa svakodnevnim znanjima i iskustvima učenika, kao i sa zbivanjima u aktualnom vremenu.

Nabrojani se nedostatci vrlo često vežu upravo za nastavu prirodoznanstvene skupine predmeta čije sadržaje učenici uglavnom doživljavaju teškima, neiskustvenima... Stoga imperativ razmišljanja o suvremenoj nastavi mora biti povezivanje prirodoznanstvenih nastavnih sadržaja sa sadržajima predmeta iz društvene i humanističke skupine, ali i sa svakodnevnim učeničkim iskustvima.

Konstruktivistički pristup nastavi počiva na pretpostavci da se proces učenja odvija temeljem osobne konstrukcije i rekonstrukcije znanja koje nastaje kao rezultat učeničkih interakcija s prirodnim svijetom u određenom sociokulturnom kontekstu, uz dinamičko posredovanje njihovih prethodnih znanja (Jukić, 2014)

Znam da čudno zvuči, no čitanje je ipak! ljekovito. Vjerojatno ni sami nismo svjesni koliko nam je čitanje pomoglo u određenom trenutku. Nama su nekad stariji govorili kako je knjiga naš najbolji prijatelj, a biblioterapija nas uči kako je čitanje svojevrstan lijek za tijelo i dušu koji se slobodno dijeli i kojem vijek trajanja nije ograničen!

Biblioterapija se prvi put pojavila 30-tih godina prošlog stoljeća, a nakon Drugog svjetskog rata postala je prihvaćena u psihologiji i psihijatriji. Svoju je znanstvenu potvrdu dobila kada su istraživanja pokazala kako su se vojnici, koji su u bolnicama čitali knjige (kako bi skratili vrijeme), brže oporavljali od onih koji nisu čitali. Nakon mnogih znanstvenih potvrda biblioterapija postaje tvz. art-terapija, od kojih su najpoznatije terapije slikanjem, dramska, terapija plesom te glazbom i pokretom.

Nakon pročitanoga vrlo često se traži povratna informacija od čitatelja pa su literarni tekstovi danas vrlo korisni kao sredstvo za poticanje emocionalnog izražavanja, smanjenje emocionalne napetosti te kao sredstvo razvijanja antistresnih mehanizama.

Biblioterapija počiva na osnovama psihoanalitičke teorije; dakle čitanje u čitatelju pobuđuje procese:

1. identifikacije: vrlo uspješno kod djece - djeca se lako identificiraju s likovima, brzo se uključuju u radnju i na taj način dožive čitav repertoar emocija, ali i razviju čitav niz mehanizama sučeljavanja sa stresom ili opasnošću. Ovo je najvažniji proces, jer ako se dogodi da je preskočen ostali 'ne funkcioniraju'.
2. projekcija: je način propitivanja vlastitog i tuđih ponašanja kod kojih se vrlo često nailazi i na alternativan način rješavanja problema.
3. katarza: dijeleći emocije s likom, čitatelj može doživjeti emocionalno rasterećenje i olakšanje
4. uvid: ponekad nam je uvid u tuđe probleme i uvid u naše vlastite, pa čitatelj može na taj način riješiti neki svoj problem.

                                    Nihad Žigić, nastavnik islamske vjeronauke

Đurđevik, januar 2009. godine

BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM

ESSELAMU ALEJKUM DRAGA MOJA OMLADINO. Nadam se da ste poželjeli školu ali uživo.

Danas ćemo akoBogda pričati o našem zavičaju, mjestu gdje smo postali i mjestu gdje živimo.

Kao što M.Selimović kaže: Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. 

Najbolje ćemo saznati šta je domovina od našeg Poslanika a.s. kada je morao učiniti hidžru u Medinu ali i od našeg naroda bošnjačkog kako je morao napustiti svoje rodno mjesto i otići u tuđinu da spase živu glavu.

Bilo bi najbolje kada bi smo se malo više upoznali sa historijom Muhammeda a.s. kao i sa pričama naših muhadžira koji su morali napustiti svoju domovinu, koji su morali napustiti svoj zavičaj, progonjeni od agresora. 
Zadatak je da malo istražimo putem interneta kako i koliko su muslimani željni svog zavičaja.

Nadam se da ćemo bolje shvatiti šta znači imati DOMOVINU i svoj ZAVIČAJ kada vidimo koji problem imaju PALESTINCI i ovi migranti koje svakodnevno viđamo po gradovima naše domovine , kako lutaju tražeći sebi rahatluka.
Nadam se da ćemo bolje spoznati vrijednost našeg zavičaja kada vidimo kako ljudi tokom ove nevolje koja nas je snašla( KORONAVIRUS) kako ljudi koji su otišli u inostranstvo vraćaju se hrleći svome zavičaju.
A vam zadatak da malo istražite kako je ljudima koji su otišli izvan naše domovine tražeći posao u inostranstvu. Vidjet ćete da su željni svoga zavičaja. 
Zato čuvajmo i borimo se za naš zavičaj, za našu domovinu, da nam svima bude bolje. jer OVDJE SAM ROĐEN_ OVDJE ĆU I OSTATI, AKOBOGDA